Anksioznost i tijelo su duboko povezani – tjelesni simptomi anksioznosti mogu biti toliko stvarni da ponekad pomisliš kako nešto ozbiljno nije u redu.
Boli te, steže, srce ubrza, dah postane plitak, u trbuhu nemir, a glava lagano lebdi.
Odeš liječniku, napraviš nalaze – sve je uredno.
I dok oni kažu „nemaš ništa“, ti osjećaš sve.
„Kako može biti sve u redu, kad se ja ovako osjećam?“
Znam taj trenutak – kad ne vjeruješ ni sebi ni svom tijelu.
Kad se pitaš: je li ovo stvarno anksioznost ili nešto ozbiljnije što nitko ne vidi?
To je trenutak kad se tijelo i um raziđu, a ti ostaneš između njih — zarobljen/a u senzacijama koje ne znaš objasniti.
Kad se tijelo preplaši, govori kroz simptome
Tvoje tijelo nikad ne radi protiv tebe.
Svaka senzacija koju osjećaš — bol, gušenje, trnci, pritisak u prsima, vrtoglavica — ima svoj razlog.
Nije slučajnost i ne umišljaš.
Anksioznost i tijelo tada surađuju tako da mozak pojačava osjete, a tijelo ih još jače osjeća – iako opasnosti nema.
To je način na koji tvoj živčani sustav govori: “Previše je.”
Kada si pod stresom duže vrijeme, tijelo ne razlikuje stvarnu prijetnju od zamišljene.
Tada i mala promjena pulsa, disanja ili probave može pokrenuti alarm.
Mozak zaključuje: “Nešto nije u redu”, a tijelo odgovara još jačom napetošću.
I tako nastaje začarani krug — što više osjećaš, to se više bojiš, a što se više bojiš, to jače osjećaš.
To nisu znakovi bolesti, to su znakovi preopterećenog živčanog sustava.
Tvoje tijelo zapravo radi sve kako treba — pokušava te zaštititi.
Tvoje tijelo nije neprijatelj, nego glasnik
Znam da je teško vjerovati da bol može doći iz straha, ali tijelo ne izmišlja.
Kad ti šalje signal, ono traži tvoju pažnju, ne tvoju paniku.
Kaže:
“Zastani. Ne mogu više ovim tempom.”
Nažalost, većina nas taj šapat tijela čuje tek kad postane vrisak.
Kad padneš u vrtoglavicu, kad ti zadrhti ruka, kad noću osjetiš da ti srce preskače.
Ali to nije opasnost – to je poziv na oporavak.
Tvoje tijelo ne pokušava te kazniti.
Pokušava te razumjeti i dovesti natrag u ravnotežu.
Slušati ga ne znači tražiti dijagnozu, nego pitati:
“Što mi zapravo pokušavaš reći?”
Kad naučiš slušati kako anksioznost i tijelo međusobno razgovaraju, počinješ razumjeti da nijedan simptom nije tvoj neprijatelj.
Tijelo pamti ono što um zaboravi
Ponekad misliš da si “riješio/la stres”, jer više o njemu ne razmišljaš.
Ali tijelo ga još uvijek nosi.
U ramenima, u trbuhu, u grudima.
Tijelo ne zaboravlja tako lako, jer ono pamti osjećaj opasnosti — ne događaj, nego doživljaj.
Zato i kad je sve fizički u redu, ono još uvijek reagira kao da nije.
Jer ono ne zna da je opasnost prošla – dok mu ti to ne pokažeš.
Smirivanje tijela nije “disanje na silu” ni “pozitivne misli”.
To je svakodnevna praksa slanja poruke sigurnosti.
Kroz dodir, ritam, pokret, toplinu, dah.
Tada tijelo polako uči da mir nije prijetnja, nego dom.
Anksioznost i tijelo su povezani više nego što mislimo.
Tijelo govori ono što um ne zna izreći.
I dok ga pokušavaš ušutkati, ono samo glasnije traži da ga čuješ.
Zato kad osjetiš bol, pritisak ili knedlu u grlu, nemoj odmah tražiti što nije u redu —
pitaj se što moje tijelo pokušava reći?
Jer tvoje tijelo nije problem koji treba popraviti,
nego kompas koji te vodi natrag prema sigurnosti.
Ako ti se ovaj tekst svidio ili ti je pomogao…
Piši mi na info@anksioznost.hr – rado čujem tvoju priču.
🎁 Ako ti je teško razumjeti što ti tijelo poručuje,
moj besplatni PDF vodič „5 koraka za smirenje kad krene napad panike“ pomoći će ti da naučiš
kako se vratiti u tijelo kad te preplavi strah.
Nježan, praktičan i konkretan – vodič koji možeš imati pri ruci kad ti najviše treba.
👉 Preuzmi ga ovdje.
💜 Još blogova koji ti mogu pomoći
– Zašto se nakon napada panike osjećaš iscrpljeno i bez snage
– Zašto misliš da ćeš poludjeti (a zapravo nećeš)
– Mogu li od napada panike dobiti srčani udar ili umrijeti?